Tko si ti?

Pripremio: don Damjan Raguž

Subota, 6. kolovoza 2011.

Čovjek našeg vremena postigao je veliki tehnički uspjeh kada se otisnuo od naše zemlje i poletio u svemir. On bi želio što dublje zaći u te beskrajne svemirske prostore jer, kao što kažu učenjaci,mčovjek bi želio spoznati kako je nastao taj svemir, on u stvari nastoji spoznati istinu o samome sebi.

Čovjek je sam sebi najveća nepoznanica. Tako i nobelovac Alexis Carel piše knjigu koja nosi naslov „Čovjek nepoznanica“. Čovjek neprestano traži odgovor na pitanje koje su židovi postavili Isusu; „Tko si ti?“ Pred svakog čovjeka postavlja se pitanje: Tko si ti, o čovječe? Odakle dolaziš i kamo ideš? Papa kaže da misterij Boga koji je postao čovjek rješava misterij čovjeka.

Bog koje je postao čovjek, utjelovio se, uzeo na sebe naše ljudsko tijelo i uči nas da čovjek nije samo tijelo, nije životinja, on ima i duh,ali nije ni anđeo. On ima tijelo, ali produhovljeno tijelo. On je duh u ovom materijalnom svijetu u kojem živimo. Ta produhovljenost čovjeka po kojoj je čovjek, izdiže ga iznad ove prirode za koju je vezan po svojoj tjelesnoj naravi, ali je po svojemu duhu stvoren na sliku i priliku Božju. On pripada, ne samo vrsti biljaka, niti vrsti životinja nego i Božjoj vrsti.

Kako se ostvaruje ta produhovljenost čovjeka? Ostvaruje se kroz ljubav, jer ljubav je duhovna snaga koja nas čini sposobnim da razbijemo zidove svoje sebičnosti i da živimo za drugoga. Ljubav se uvijek identificira s onim koga ljubimo. Ako ljubimo samo tijelo, onda smo slični životinji, a kada dijelimo dušu od tijela nastupa smrt. To je ono što kaže Biblija: „Plaća za grijeh je smrt“.

Jedan novinar, prigodom smrti princeze Dijane, napisao je kako je ona predstavnik jedne civilizacije u kojoj vlada kult tijela. Htio je reći da je moderni čovjek postavio tijelo na božanski pijedestal. Ono je za njega postalo idol kojemu je spreman žrtvovati duhovne vrednote, kao što je bračna vjernost, požrtvovana ljubav, mladenačka nevinost. Zato nas upozorava njemački pjesnik Rilke u jednoj svojoj pjesmi – „tijelo i duh su nam darovani“. I u toj raspri napetosti između duha i tijela,mi smo pozvani uspostaviti sklad. Taj sklad ne možemo uspostaviti ako prihvatimo civilizaciju u kojoj vlada duh tijela. Primat moramo dati duhu po kojem je čovjek – čovjek.

Primjer nam daje Ivan Krstitelj. Ivan je provodio pokornički život u pustinji i pokazao snagu duha. Zato se nije ustručavao javno ukoriti kralja Heroda zbog njegova nemoralnog,razbludnog života, iako ga je stajalo glave.

Upravo radi toga današnji čovjek osobito mladi, daje krivi odgovor na pitanje tko si ti,upadaju u zamke lažne moralne i seksualne slobode i život im završava raznim razočarenjima i frustracijama. Zato, kao što kaže Dostojevski, dolazi vrijeme kada će mladi vikati – oslobodite nas od nas samih.